Zašto neka djeca mucaju?

Oni koji mucaju znaju što žele reći. Možda su istu riječ ili rečenicu na kojoj sada
mucaju već stotinu ili tisuću puta ranije točno izrekli rekli, no ovaj put usprkos svim nastojanjima, ne mogu je izgovoriti lako i glatko!

Ostaje pitanje ZAŠTO?
Neki emocionalni stresovi, bilo da je riječ o jednom vrlo uznemirujućem događaju ili nizu njih, mogu uzdrmati govor svakog od nas, a osobito djeteta koje je posebno osjetljivo, jer još uči upravljati svojim osjećajima. Dijete se može bojati pojedinih govornih situacija jer su za njega slične onoj u kojoj je imalo govornu teškoću. Ipak, NE POČINJU MUCATI SVA DJECA KOJA PROŽIVE SLIČNA ISKUSTVA.

Čak i normalne netečnosti, kakve iskazuje gotovo svako dijete, mogu postati uzrok poremećaja. Dijete ili njegova okolina mogu reagirati na takva zastajkivanja tako da dijete osjeća kako ih mora prevladati. Što se dijete više trudi ne zastajkivati , to zastoji postaju sve jači, a okolina pokazuje sve veće nezadovoljstvo. Tu počinje ZATVORENI KRUG iz kojeg dijete ne vidi izlaz, a ne zna niti kako kontrolirati svoj govor.

ZABLUDE O MUCANJU

– Može li dijete početi mucati oponašajući mucanje?

NE. Većina osoba koje mucaju počela su mucati, a da prije toga nisu čuli ikog da muca. Mucanje se ne širi zrakom kao prehlada.

– Može li dijete početi mucati nakon proživljenog straha?

Gotovo da ne. Iako nakon traumatskog doživljaja straha djetetov govor može privremeno biti vidljivo uzdrman, takvo iskustvo samo za sebe NE UZROKUJE MUCANJE. Ako ne postoje druge predispozicije za mucanje, za očekivati je da će se djetetov govor vrlo brzo stabilizirati. Vrlo je mali broj ljudi počeo mucati SAMO uslijed proživljenog straha.

– Djeca koja mucaju trebaju psihoterapiju?

Djecu koja mucaju NEPOTREBNO je uključivati u psihoterapiju samo zbog toga što mucaju.

KADA SE MUCANJE NAJČEŠĆE JAVLJA?

Mucanje je razvojni poremećaj koji se obično javlja u ranom djetinjstvu.

Najčešće se javlja u dobi od 18. mjeseca do pete godine života, odnosno od 2. do 5.godine života, kada dijete ubrzano usvaja govor i jezik. Točnije, od pojave višečlane rečenice, pa sve do puberteta. Mucanje, naime rijetko počinje prije nego dijete počne koristiti rečenice u govoru. Zapravo je veliki broj djece koja mucaju prije pojave poremećaja neko vrijeme komunicirao rečeničnim iskazima i nije pokazivao nikakve naznake mucanja.

Mogućnost pojave mucanja postupno se smanjuje do dobi od dvanaest godina, a gotovo nitko nije počeo mucati poslije dvanaeste godine ukoliko nije doživio ozbiljnu ozljedu glave.

Na temelju ovih karakteristika javljanja mucanja, možemo reći kako mucanje nije poremećaj izgovaranja glasova, nego se odnosi na primjenu govornog jezika u komunikaciji.

TRI GLAVNE KARATERISITKE POREMEĆAJA KOJI NAZIVAMO MUCANJEM
• Okolina koja čuje kako dijete govori, ocjenjuje da ono muca, pa otvoreno ili prikriveno pokazuje nezadovoljstvo i zabrinutost zbog zastoja, ponavljanja ili drugih disfluencija u govoru.
• Dijete sebe smatra „mucavcem“ ili u najboljem slučaju, osjeća da s njegovim govorom nešto nije u redu pa pokazuje zabrinutost, nelagodu ili druge znakove uznemirenosti tom spoznajom.
• U djetetovu govoru primjećujemo povremena napinjanja usana, jezika ili drugih mišića koji sudjeluju u govoru.

ŠTO BI RODITELJI TREBALI ČINITI
• gledati dijete u oči
• slušati što dijete govori
• pokušati biti takav slušatelj s kojim dijete voli i želi razgovarati, jer mu je takav razgovor ugodan
• jezično pojednostaviti i usporiti svoj govor kada razgovaraju s djetetom
• dopustiti djetetu da dovrši izgovaranje započete misli
• pronaći aktivnosti koje bi mogli provoditi zajedno sa svojim djetetom ili svakodnevne obaveze u provođenju kojih bi im dijete moglo pomoći, jer dijete koje muca ima potrebu za bliskim i sigurnim odnosom snjemu važnim članom obitelji, potrebu da osjeća roditeljsku ljubav i ponos
• ako dijete započinje razgovor dok roditelj obavlja aktivnosti koje onemogućavaju očni kontakt (npr. upravljanje automobilom), reći mu da ga trenutno ne može gledati, ali da ga pažljivo sluša

ŠTO RODITELJI NE BI SMJELI ČINITI
• pokazivati da ih govorne teškoće zanimaju više od poruke koju im dijete želi prenijeti
• tražiti od djeteta da stane i počne ponovno govoriti, da se opusti, da uspori govor, da duboko udahne, da pokuša ne mucati i slične zahtjeve ili komentare kojima će vjerojatno pojačati djetetovu svijest o greškama, a umanjiti njegovu sigurnost u govoru- NE ISPRAVLJATI GA U GOVORU!
• dovršavati rečenice koje je dijete počelo izgovarati
• požurivati dijete da dovrši započetu misao ili rečenicu
• prekidati dijete dok govori
• stalno ga poticati da govori brže i jasnije
• često ga ispravljati, kritizirati ili pokušati mijenjati način na koji govori ili izgovara glasove ili riječi
• razgovarati s djetetom ubrzanim tempom, osobito kada ga i sami savjetuju da uspori svoj govor
• tražiti od djeteta da govori, recitira ili čita pred gostima, susjedima, rodbinom,…

RAZLIKE MUCANJA I BRZOPLETOSTI

Mucanje:

Djeca između 2. i 5. godine često ponavljaju cijele riječi i fraze ili u

rečenicu ubacuju poštapalicu “hm” ili “aa”.

Riječ je o razvojnom ili fiziološkom mucanju.

“Pravo” mucanje karakteriziraju:
• česta ponavljanja početnog sloga ili glasa riječi
• napetost mišića jezika, usana,…pa i grčevi govornih organa
• oklijevanja, prekidi u govoru, zastoji i pauze
• bezglasni govorni pokušaji
• dijete može imati strah od govora
• usmjeravanjem pažnje na govor dijete govori lošije
Brzopletost:
• ubrzan tempo govora
• izvjesna kaotičnost tj. nered misli
• rečenice kraće i jednostavnije po strukturi
• brz prijelaz s jedne misli na drugu
• kratak raspon pažnje i nedovršenost misli
• često prisutni artikulacijski poremećaji izgovora
• kratke, jednostavne rečenice
• dijete nema strah od govora
• usmjeravanjem pažnje na govor dijete govori bolje

AKO NISTE SIGURNI OBRATITE SE LOGOPEDU
Kako je već spomenuto, mucanje najčešće susrećemo u predškolskoj dobi. Roditelj nikada neće pogriješiti ako se obrati logopedu zabrinut za govor svoga djeteta. Iako je u tom razdoblju česta pojava tzv. „normalnih disfluencija“ ili tzv. „fiziološkog mucanja“, potrebno ih je znati razlikovati od ozbiljnijih zastajkivanja i odabrati način djelovanja ili praćenje djetetova govora kako bi se mogla spriječiti mogućnost ostanka i/ili pojačavanja simptoma. Odabir će ovisiti o dostupnim podacima o nasljednim čimbenicima, trajanju i vrsti zastoja i dr. Intervencija se može provoditi samo indirektno (savjetovanjem roditeljima i odgojiteljima) ili direktno (podučavanjem djeteta).

Pripremila: Sanja Vujić, mag.logoped.